Nastranu to je li bivši vlasnik Agrokora malo požurio ili se smjena na vrhu tada doista dogodila, ali evidentno je da se, dok se Konzum pokušava konsolidirati, poslovno carstvo Schwarz grupe snažno širi na Hrvatsku.
Od domaćih snaga, konkurencija su mu još samo Tommy i Plodine, prvi po profitu, a drugi po ostvarenom prometu. Tomislav Mamić i Mile Ćurković svoja su poslovna carstva gradili sustavno, u diskreciji, poput vlasnika Schwarz grupe, i potpuno suprotno od načela bivšega gazde Agrokora. Možda su zato i o(p)stali u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici.
Schwarz grupa je u Hrvatsku došla tiho, 2001. godine, preko Kauflanda. Godinu poslije prvi zaposlenici Lidla počeli su pripremati tržište i kupovati zemljišta. Vrata prvih trinaest trgovina kupcima su otvorena tek 2006. godine. Od tada Lidl kontinuirano provodi strategiju ulaganja u širenje svoje prodajne mreže i zapošljava 2200 zaposlenika. U Puli je nedavno otvorio 97. trgovinu.
Lidl je u prvoj godini poslovanja u Hrvatskoj ostvario oko 700 milijuna kuna prometa. Još godinu, dvije nakon toga ozbiljno se nagađalo da će otići iz Hrvatske jer tržište nije ispunilo njihova očekivanja. A onda im je krenulo. Prvi put je skromnu dobit ostvario 2013., a već iduće godine zaradio je 108 milijuna kuna – koliko i četiri puta veći Konzum! Promet im je do danas narastao sedam puta, a broj trgovina dostići će najavljenih 120. Jedan od ključnih kriterija za Lidlove lokacije je da s užom okolicom do pet kilometara imaju 10.000 i više stanovnika.
Cijela poslovna strategija do detalja je postavljena na način da je rast isključivo organski. Nema šanse da će Lidl bilo gdje odraditi akviziciju koliko god ona bila isplativa ili logična. Na svako tržište ulaze polako i promišljeno. U Srbiju i Litvu, recimo, stigli su prije pet godina, a tek su nedavno otvorili prve trgovine, piše Slobodna Dalmacija.
Činjenica da je Lidl u isto vrijeme jako narastao u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji dokazuje da rast nije samo posljedica krize. Kupci su se promijenili. Mnogima je kupovanje u diskontu donedavno izazivalo sram. Lidl se doživljavao kao trgovina za siromašne koji mogu kupovati samo robu drugorazredne kvalitete. I u nas je svojedobno izbio skandal kad su djecu odjevenu u Lidlovu odjeću posprdno zvali "lidlićima". Stvari su se promijenile pa postrecesijski kupac bez srama ulazi u diskont. Sve se više brišu granice tipičnih potrošačkih skupina koje je lako targetirati.
Schwarz Gruppe, privatna obiteljska tvrtka, trenutno je najveći diskonter i trgovac u Europi, te treći najveći trgovac na malo u svijetu po prihodima. Imaju najveći rast. U prošloj poslovnoj godini ulaganja su im dosegnula sedam milijardi, a ukupni prihodi prešli su sto milijardi eura. Zapošljavaju više od 350.000 ljudi i u ovoj godini namjeravaju otvoriti 350 novih trgovina u svijetu.
Najopasniji, mitski konkurent s kojim ratuju pola stoljeća im je susjed, njemački Aldi, koji je zapravo najstariji diskonter. Dok međusobno ratuju, drmaju svjetska tržišta. Zanimljivo je malo bolje pogledati kako su stvoreni i kako djeluju najuspješniji svjetski diskonteri iz Njemačke.
Od početka do danas Lidl je, baš kao i Kaufland (osnovan 1984. godine) i Handelshof, u vlasništvu Dietera Schwarza. Hijerarhija upravljanja vrlo je jednostavna: Dieter Schwarz preko svoje tvrtke, koja ima 0,1 posto vlasništva Lidla, ima sto posto prava odlučivanja u koncernu. Svih 99,9 posto ostalog vlasništva je u zakladi – kojoj je opet na čelu Dieter Schwarz. Upravljanje nad kompanijom prenio je na Fondaciju Dietera Schwarza. To je potez kojim se nasljednike sprječava da rasture tvrtku, kao i poreznike da oderu nasljednike tako da oni budu prinuđeni prodati tvrtku.
Ispod glave tvrtke je prava šuma pojedinačnih poduzeća, tako da ne može biti nikakvog preuzimanja. Praktički svakih pet do šest pojedinačnih trgovina činilo je vlastito poduzeće na čijem je čelu menadžer. Lidl već na fakultetima traži primjerene osobe. Nije važno jesu li ekonomisti – jer za kreaciju nema mjesta – a ono što trebaju znati nauči se za nekoliko tjedana: na njima je samo da provode ono što se odluči u sjedištu u Neckarsulmu.
A tamo nema velebnih ureda – Dieter Schwarz, kažu, sjedi u uredu s običnim namještajem koji je naslijedio od oca. Središte je maleno, samo par stotina ljudi upravlja imperijem. Odmah ispod Schwarza je pet "generala" – dvojicu od njih preoteo je Aldiju.
Ali ni mušterije Lidla nisu ono što su nekad bile: sva ispitivanja pokazuju da i sasvim solidna srednja klasa redovito kupuje u takvim trgovinama. Održavanje visokih stopa rasta traži novu strategiju jer niske cijene – dugogodišnji zaštitni znak – nisu više dovoljan jamac rasta. Kako bi privukli kupce nešto dubljeg džepa, fokusiraju se na kvalitetniju ponudu. Novi supermarketi su luksuzniji. I u odnosu na ostale diskontere Lidl je napravio iskorak – prilagođava se lokalnom tržištu, asortimanom, suradnjom s lokalnim dobavljačima i marketinškim pristupom. I oglašavanje je novost za diskontere, jer su godinama i na taj segment gledali kao na nepotreban trošak.
Jednako je dobitna i odluka da se i dalje sve "karte bace" na fizičke trgovine umjesto na internetsku prodaju. U tome i leži tajna globalnog uspjeha, tvrdi The Economist. Britanski trgovački lanci uložili su stotine milijuna eura u razvoj web-trgovina. No, time su "osakatili" najprofitabilniji kanal prodaje – fizičke trgovine – u korist najmanje profitabilnog. Naime, marže u maloprodaji su oko tri posto, a u web-trgovini svega 0,5 posto. K tome, dostava se često ne naplaćuje. Stoga strategija njemačkih trgovaca ima smisla.
U krvavom ratu za prestiž Lidl i Aldi tjeraju ostale lance na drastično snižavanje cijena. Jer, prema Kantar Worldpanelu, britanskoj agenciji za istraživanje tržišta, više od polovine Britanaca kupovalo je lani u Aldiju i Lidlu. Etablirani britanski lanci, poput moćnog Tesca i Wal-Martove britanske podružnice ASDA, ozbiljno su uzdrmani.
Svjetska banka branila je ulaganja u Schwarz grupu tezom da će financiranje, uz kamatu manju od stope inflacije, "pomoći lokalnim proizvođačima i osigurati kvalitetnu i cijenom pristupačnu hranu siromašnim potrošačima". Gilles Mettetal, načelnik za agro-biznis EBRD-a, obrazlagao je: "Lidl je model koji prije nije postojao, koji cilja na niže socijalne kategorije, nudeći im proizvode koje si inače ne bi mogli priuštiti."
Najveći europski diskonter upravo je u procesu najvećeg izazova još od osnutka 1973. godine – snažnog izlaska na tržište SAD-a. Ubrzano širenje Lidla i Aldija vodi prema osvajanju barem 20 posto američkog tržišta. Lidl i Kaufland idu i u Australiju. Cijeli članak pročitajte na linku.
(Izvor: novac.hr)
